Zašto?

Zato što je tada vjerovati u ispunjenje svih želja bilo jednostavno, a danas… danas je to malo manje, jednostavno! Ali.. odmaknuti ću se od bubamara i leptirića, Jane i Tarzan faza, nepodopština i psina svih vrsta, uskočiti u vremeplov pa pomaknuti time line na neko drugo mjesto!  To drugo mjesto se zove prvo ostavljanje sebe…

Kako izgleda kada se prvi puta oglušiš na sebe, na svoj prvi i jedini san? Vrlo jednostavno, uključiš realitet i zaboraviš što osjećaš… U kombinaciji sa slušanjem onoga što govore “stariji“ ne možeš pogriješiti, tako misliš i u to vjeruješ… Naravno, radi se o izboru struke! Ovo je bilo jednostavno za pogoditi. U kombinaciji sa ratom na ovim prostorima i situacijom u kući koja je bila doslovno tmurna, odluka nije tako teško pala. Ali… tada sam prvi put odustala i rekla: “Ok, nema veze… i ovo će biti ok!". Tek sada nakon toliko godina vidim da je to bila odluka koja je izabrala moj daljnji put… tada u nepoznato, sada u vrlo, vrlo poznato. Razmišljam o toj odluci koja nije bila niti toliko teška niti toliko lagana, zapravo mi je se tada to činilo poprilično bezveze i nije se činilo kao nešto od prevelike važnosti. Nešto što će činiti put koji ide smijerom kojim ide. Koliko čovjek može učiniti takvih odluka, protiv sebe u jednom životu?

Mnoštvo… može to činiti svaki dan…sve dok jednom ne povjeruje da on sa time, sa svojim životom,  nema ništa! Naravno, sa tom odlukom živim i danas, ipak, ona je danas postala važnija nego ikada jer sam sa tom odlukom konačno odlučila promijeniti svoju osobnost, odustati od svojih snova i naučila uzimati ono što se može ili bi trebalo uzeti, a ne ono što bih željela. Od tada kreće avantura koju ću nazvati… magla.

Ne ideš nikada protiv sebe, ma kako ti se činilo da je tako. I zašto spominješ da stariji nešto kažu? Zar misliš da je samim time što je netko stariji uvjetovano i mudriji od tebe. neki ljudi brode cijeli život i ne shvate neke stvari koje drugi razumiju davno priije.

Poz deelite... radi se o priči (u ovom slučaju već III dio) i iskustvu prošlosti iz pozicije nekoga tko je sve to o čemu piše već prošao! Ništa ne tvrdim i nikoga ne uvjeravam.... pišem svoju Sagu...

To savršeno biće je krenulo u materijalni život, bespovratno okaljano prvim plačem. Plačem boli, plačem nesigurnosti… tko zna zašto plačemo? Zašto se ne nasmijemo… tada?! Već u tom trenutku čini mi se, započinjemo sebe preozbiljno shvaćati …nismo više nešto u nečemu, sada postajemo sami mi! Prestrašno! Bez zaštite, goli, maleni, nježni, ali toliko beskrajno definirani mjestom… poroda i nastanka, naravno u  glavama onih koji su nas donijeli na svijet i to, baš to će nam prenositi, utuviti u malu, čistu glavu oni koji nas dočekuju, oni koji nam žele svoje dobro (tada toga još nismo svjesni).

Razmišljam o sebi kao o praznom listu papira.. tada se nisam mogla ispuniti sama, ispunjavali su me drugi. Realno! To što sam tada osjećala… je manje-više nepoznato, ne poznajem se kao bijeli papir… poznajem već ispisane rečenice, naredbe, metode, glasove, ne sjećam se puno toga… Kada promatram slike nekih starih albuma, ponekad se pitam: Tko je to slatko biće na tim fotografijama? Izgleda tako bezbrižno, izgleda kao netko drugi… ne, to… baš to biće sam JA! I sjećam se sada… imala sam bezbroj pitanja u glavi i na usnama, no veselje nije prestajalo… svakim novim udahom svijet je bio igra u bojama, zvukovima, željama, tako velikim tada… činilo se sve! I dapače nije se ništa činilo nedostižnim, sve sam mogla, sve sam imala, sve sam tražila! Potpuno jedinstvo realiteta i osjećaja. Ono izvana je bilo ono iznutra! Bez suvišnih preispitivanja  nemoguće je postajalo moguće, a ako to nisam mogla sama izvesti, u mogućnosti, tada bi se to nekako izvelo samo! Dogodilo bi se, pretvorilo bi se… stvorilo bi se!!! Samo od sebe! Ovoga trenutka prepoznajem da sam tada u potpunosti ZNALA ŠTO ŽELIM! Ali razlika u tome (željeti)  tada i sada je golema!

………………................................................................................

Normalno je to stanje dugha.................odrastamo i moramo biti kritičniji. Život ima svoje zakonitosti.Lijepo napisano

Tek na nekoliko trenutaka uspijevam smiriti znatiželju, um koji traži odgovore na najteže ikad postavljeno pitanje: Tko sam i što sam JA?

Nije to neko “novo“ pitanje niti neki nova situacija, ali sada nakon dugog niza godina postavljam “isto“ pitanje sa puno više opreza i svijesti o sebi.

 

Ja! Ja! Ja!

 

Mnogo puta to JA je bilo ili prevažno ili nevažno, nikada dovoljno definirano u osjećajnom i realnom segmentu. Zapravo, dugo sam tražila put i način balansiranja između realnog i emocionalnog JA. I tek tada je put postao teži… što je realno Ja i što je emocionalno Ja, nastala je dvojba koja je svaka za sebe imala svoga anđela i demona, simbolički naravno.

 

No sami početak preispitivanja je započeo pitanjem: zašto nisam sretna?! Zašto ljudi, puno ljudi, jako puno ljudi nije sretno? Danas, kada smo okruženi sa toliko mnogo divnih sredstava sreće, čini mi se, ako da smo sada najnesretnija bića koja hodaju ovom planetom… A to tako ne bi trebalo biti!!!! Definitivno, ne…

 

Put je započeo davno… rođenjem, tako jednostavnim činom koji u praksi donosi mnogo boli i patnje. Zar već tada? Da… No, da ne zaboravim… samo je jedan pobijedio i od njega sam nastala ja… jedan jedini spermij i jedno jedino jaje, u savršenom trenutku, sa puno puno truda napravili su, pomogli su… da JA ovo biće udahnem prvi UDAH i oživim kao čovjek… fascinantno… pobjednik koji svoju definiciju doživljava putem gomile bola! No dobro, to je tako… Da nije tako, nikada ne bismo bili svjesni preobrazbe, a zaboravljamo baš taj divni trenutak… postajanja sebe u materijalnom svijetu sebe savršenog bića u pobjedi!

 

……………………………………………………………………………………………..

Vadim te iz ladica kao svo preostalo smeće, želim da ostanu čiste i prazne. Znam da ne razumiješ. Izmjenjivali su se dani i noći, jedan po jedan, prolazili mjeseci i godina je stala u samo jednom trenutku! Više nisam mogla zatvoriti ladice, postale su prepune. Sada u crnim vrećama iznosim, već danima čistim sve što mogu i ne mogu sabrati u riječi i djela. U kutu jedne tvoj miris... zapisujem ga na papiru bez tuge bez mislosti bez osjećaja.

ladica koja je jednom zatvorena neka ne bude nikada više otvorena ...

čini li mi se... gorčina?

nije :)))), naprotiv :)

Bez riječi

bez glasa

bez slova bez mirisa bez tajni

puna mudrosti beskrajno tiha mirna i

sunčana...

Bez poretka i odnosa

potpuno bijela i napeta kao nit kose na buri

tri mjeseca ili  tri godine

satima

konačno

bez riječi

Predugo sama ali napisano odlično

:)

unosim snagu, unosim razum, unosim trenutke i prošle i sadašnje... u malu, moju malu staklenu kuglu.

u njoj nema zlatnih ribica, pa čak nit onih koji nešto žele... samo oni koji su željeli i željeti će jednom, nešto...

u trenucima očaja, u trenucima patnje... staklena kugla postaje mjehurićem od sapunice... ali je i dalje beskrajno lijepa... kao ona čudna masna tekućina na cesti, takve su joj boje... ali još ljepše... na asfaltu boje mirisa tunjevine...

 

Volim opustjeti okolinu... sve isprazniti, izbaciti, deložirati. I stvari, i ljude i misli. Volim kada noć osvijetle svjetla tišine i obavije me samoća u kojoj zalutam kao u nedavno upoznatom skrovištu... mojoj kući, mojoj spilji... mojem trenutku. I tada zapalim... po treći put ponovljenu zadnju cigaretu čiji dim poprima oblike probuđenih snova i oni, lete, lete i lete. U blizini sakrivam mač sa oštricom koja reže krila muhama u samo jednoj desetinki sekunde... oštar tako da ga ne možeš niti pogledati... neka stoji, tu u kutu... za svaki slučaj, za svaku sigurnost. Možda zatreba... kada mi se prišulja, strašni neprijatelj koji nosi vatru u ustima i u grudima sakrivene tajne koje tek moram spoznati.. da ih sarežem, da ih uništim... sve te licemjerne namjere prikrivene zvijeri koja se vječno obavija tu.. u blizini... dima cigarete.

 

Promijenila sam se i više nisam ista, ne... to ne kaže zrcalo... ne, to ne kažu godine... ne, to ne kaže moj stari automobil niti moje sjebane ruke! Niti podočnjaci i požutjeli zubi od alkohola, kave i vina ili onaj trut što spava pored mene...

Promijenila sam se... to ne kažu moji opustjeli jajnici ili one sijede vlasi što tu i tamo izmigolje iz ofarbane kose, niti nekoliko vršnjaka koji se ofucani vuku iz kredita u kredit i potajno mi zavide, pa čak niti oni sa kojima sam provela svojih x godina kao kći, sestrična, cura ili nešto deveto...

Promijenila sam se... kaže mi ono što još uvijek neuništivo kuca... iz dana u dan i pomalo već dosađuje... no dok dosađuje znam da sam na konju... :)

Po arhivi, promijenila si se očito.......ali si sjajna i bez ogledla

:) hvala na posjeti, čitanju i komentaru :)

Sjajno.

eto... na konju idemo naprijed... drago mi je što si tu...:)))

svi na konja :) i meni je drago što sam opet, tu :)

Sve što se nalazi u sklopu ovoga bloga, slike, textovi itd., je AUTORSKI RAD vlasnika ovoga bloga, mene! Svako kopiranje, umnažanje ili korištenje dijelova texta bez naznake CITATA, odnosno, bez pozivanja na autora sadržaja, a da nije u svrhu www.mojblog.com prezentacije, smatrati će se povredom autorskih prava vlasnika bloga - malaluna i tretirati sukladno Zakonu o povredi autorskih prava. THE END

:-)))

opasna si, ali tvoj tekst je tako samokritičan da me malo boli...kao da si se probudila iz noćne more i skužila da i sam možeš dalje kvalitetno, zdravo i dobro...pa to ti je moj moto, moja želja i cilj..ali svi dani nisu isti..
podrška ..
nadam se da nisam povrijedio neko tvoje pravo
sory malo sam zajedljiv, ali daj se opusti i skini to upozorenje jer odbija ljude
jebi ga iskren sam...
ne zamjeri

Bilo je tome dosta davno kada je ONO upozorenje imalo itekakvog smisla, ali to je duga priča! Tko želi da ga to odbije... odbiti će ga, ja sa time nemam ništa!
Što se tiče samokritičnosti... pa ja sam mislila da sam samo duhovita :))), samo ti budi izravan i iskren, to se i traži!!!! :) LP

Mali crno bijeli svijet nastoji privući moju pažnju... uvlači mi se u nosnice, tetura, dosađuje...

Voda ne može teći uzvodno... samo nizvodno, u slapovima, polagano ili brzo, čista ili ne...teče tjerana iskonskom silom postojanja.. stvarima kakve jesu... apsolutnom istinom... nema druge... jedna. Misao... tisuće njih u jednoj sekundi... čine se vječnima, a opet... brzo zaboravljene... dolazi nešto drugo... neki drugi smisao, neka druga teorija... I tada poželim gledati zvijezde, one koje lebde i kažu nam da su to samo... zvijezde... No one, one su živa bića sakrivena u magli koja šute, šute jer imaju toliko toga za reći, a mi.. ja... ne bismo ništa... ništa razumjeli.

Mali crno bijeli svijet... o čemu misli osim o tome da je moja nosnica toplo i mirišljavo mjesto? Al ja.. ja sam čovjek... još lošije... jedna mala žena....

Napisati ću iako sam mislila da neću... sretna sam! Ove godine sam shvatila... sreća ne čeka iza ugla, ona je uvijek tu samo je treba vidjeti! Toliko malih, a divnih stvari zapravo, čini jedan život. Tako malen i kratak, nažalost! Bez obzira na sve loše što se događa, uvijek postoji nešto što je sreća, bit moga postojanja, ne moje egzistencije. Bit! Bit je da živim, stvarno živim, svaki dan! Nema više crnila, problemi nastaju i nestaju, danas jesu, sutra nisu (metaforički), postoji samo vrijeme kojemu više ne pridajem važnost jer ionako ali doista sve prolazi i mijenja se. Pa tako i ja!To je najdivnija spoznaja... sve se mijenja iz trenutka u trenutak... nema mjesta tuzi i brigama, doista, sve prolazi, sve se rješava. Ne samo od sebe, to nikako ne, no to je druga priča! Zato, ne bojim se, ne tužim se... sve je baš onako kako treba biti iz dana u dan. Lijepa je ta pjesma, taj život, kao neka dugoročna igra šarenih leptira!

Da, to je ta najvrjednija spoznaja...drago mi je zbog tebe....i drago mi je da čitaš...

DOLE KAPITALIZAM! ŽIVJELA SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA!